Neobičan roman koji se tiče i Hrvata

Suvremeni austrijski pisac Christoph Ransmayr (ne Ransmayer) kod nas nije nepoznat. Njegov roman Posljednji svijet (Die letzte Welt, 1988) objavljen je u odličnom prijevodu Nede Paravić već dvije godine nakon originala – ali u krajnje nepovoljnu povijesnom trenutku. Naša je javnost bila zaokupljena političkim položajem Hrvatske, u kojemu je bilo toliko neizvjesnosti da je nedostajalo pozornosti za primjeren odjek književnog djela što zaziva svijet koji je neizrecivo dalek od današnjih problema.

Izd. Sipar, Zagreb, 2006.

Svaki književni leksikon izvještava o djelima i sudbini rimskog pjesnika Ovidija, autora vrlo utjecajnih Metamorfoza, spjeva koji sadrži i poznate, u obradama i danas žive priče o Orfeju i Euridiki, Narcisu, Dedalu i Ikaru, Piramu i Tizbi (predlošku za Shakespeareovu dramu Romeo i Julija). Ovid je zbog spletki na rimskom dvoru u doba cara Augusta prognan u Tomi (današnju Konstancu), luku na Crnom moru. Ondje je pjesnik i umro. U Tomi doputuje Rimljanin Cotta, fikcionalan lik, u potrazi za svjedočanstvima o posljednjim godinama u Ovidijevu životu.

Njegova se boravka neki stanovnici Tomija još nejasno sjećaju. Sve je ispričano ne samo jezično virtuozno nego i na način koji čitatelja namjerno zbunjuje jer u pripovijedanje unosi anakronizme koji djeluju nadrealistički (kad se, na primjer, u svijetu rimske antike spominju mikrofoni i kinopredstave). A sve je protkano pričama iz Metamorfoza, tako da upućen čitatelj u Ransmayrovu romanu prepoznaje aluzije koje sadržaj romana pretvaraju u nizove preobrazbenih motiva.

Izdanje iz 1984. / Izvor Amazon

Ovdje sam htio samo podsjetiti na Posljednji svijet, djelo koje bi danas zaslužilo novo čitanje. Međutim, prava je namjera ovog zapisa da našoj javnosti predstavi neobičnu književnu tvorevinu u kojoj se isprepleću dokumentarnost i fikcija. Zove se Užasi leda i tmine (Die Schrecken des Eises und der Finsternis, 1984). Djelo je samo utoliko srodno romanu o Ovidiju što povezuje povijesne podatke s elementima maštovita pripovijedanja.

Na povijesnoj zbilji zasniva se opis austrougarske polarne ekspedicije koja je u svibnju 1872. krenula na put prema sjeveru. Brod se zvao Admiral Tegetthoff, a zapovjednici su bili časnici Julius Payer i Carl Weyprecht. Sve je to autentično, potkrijepljeno službenim dokumentima o sastavu posade. Romansirani dokument ili dokumentarni roman za nas je osobito zanimljiv jer su među brižno sastavljenim podacima o posadi navedena imena mornara hrvatskog podrijetla: Zaninovich (Zaninović), Catarinich (Katarinić), Lukinovich (Lukinović), Latkovich (Latković), Fallesich (Falezić), Sussich (Susić). Kao mjesta stanovanja navedeni su Lošinj, Rijeka i Volosko. Ali Hrvati nisu bili samo mornari; u brodskom popisu stoji da je i tesar, dakle stručnjak, bio Hrvat: Antonio Vecerina iz Drage kod Rijeke.

Zapovjednici ekspedicije predvidjeli su i uvjete putovanja, po potrebi i u nuždi. U njemačkoj luci Bremerhaven ukrcali su živežne namirnice u konzervama, kontingent koji je dostajao za tisuću dana. Admiral Tegetthoff bio je uređen za dvostruk pogon: jedrenjak a u isti mah i parobrod. Bilo je predviđeno iskrcavanje na ledu, pa je bilo i „životinjske posade“: deset pasa. Strojevi, ugljen, konzerve i druga prtljaga smanjili su prostor za posadu; stiješnjena, bila je izložena i psihičkim pritiscima.

Ransmayr velikom jezičnom snagom priziva atmosferu koja je pratila svakodnevni život ekspedicije. Posada je doživljavala njoj dotad nepoznato: neobičnu ljepotu i ugođajnost ledenih krajolika obasjanih polarnom svjetlošću. Ali dio iskustava bili su napori, nezgode i bolesti, a kod nekih članova i dvojba, pitanja o smislu njihova pothvata. Ta mijena raspoloženja fikcionalan je dio teksta; dokumentarni je pak evidentiran u brodskom dnevniku.

Dvije godine je istraživački brod bio zarobljen: zaglavio se među santama leda, sve do drugog arktičkog ljeta, kad je posada, koja se ukrcala u brodske čamce, kao čudom spašena: otkrili su je ruski ribolovci i pomogli joj da se upute u domovinu. To je bilo godine 1874.

U Beču su povratnici dočekani slavljem i ponosom. Hrabrost i nepokolebljivost posade bila je dugo tema javnih glasila. Julius Pacher, kojemu je dopala glavna uloga, još je neko vrijeme držao javna predavanja o pustolovini u polarnoj samoći, no uskoro se povukao iz javnog života i posvetio slikarstvu i memorijalnim zapisima, do smrti 1915. godine.

U Austrijskom ratnom arhivu čuvaju se njegovi zapisi i drugi akti. Čitatelji kasnijih vremena mogli su se uvjeriti u Payerovu prognostičku sposobnost u njegovim vizijama kobne budućnosti.

U jednom zapisu stoji da je revolucija u Rusiji na vidiku, „ubojstvo cara, oslobođenje Poljske, državni bankroti, milijuni žrtava, razaranje gradova, mornarice i trgovine, pojavljivanje epidemija (...) te naposljetku propast svijeta u požaru našeg planeta, koji je sramota Sunčeva sustava“.

O časnikovim apokaliptičkim predviđanjima možemo danas suditi ovako ili onako, no ravnodušan nitko neće ostati. Ransmayrovo djelo na taj način dobiva novo značenje – paraboličko. Na egzaktne prikaze nadvija se svod misaonosti. U paraboli je sadržana poruka o kobi koja se krije u općem tehničkom razvoju. Payer nije mogao naslutiti konkretan primjer, atomsku bombu, koja, kako znamo, može izazvati onaj smak svijeta o kojemu on govori.